Penjanje po ledu

Kao što i sam termin kaže, ovdje se radi o penjanju po zaleđenim površinama bilo da su to zaleđeni vodopadi ili stijene prekrivene ledom. Moderno ledno penjanje se razvilo iz klasičnog alpinizma. U početku su se penjači penjali na velike stijene na Alpama, pri čemu su veliki dijelovi tih stijena bili prekriveni ledom. Penjači su morali naći tehnike i načine svladavanja ledenih stijena kao i najpraktičniju opremu za penjanje leda ... Penjači sami biraju potrebnu opremu za penjanje ovisno od vrste leda. Potrebne su i posebne čizme s kramponima (dereze) koje bi penjaču olakšale pjenjenje, kao i posebni čekići (Bajlo) za zakucavanje oštrih vijaka u led. Pored navedenog koriste se i penjački pojas, kaciga (sa zaštitnim vizirom), ledeni klinovi ... Neke od tehnika Ice Climbing-a potekle su iz običnog penjanja po stenama.Gruba podjela ovag sporta je na "alpsko" penjanje - penjanje po ledu u planinskim predjelima i "vodeno" penjanje koje podrazumijeva penjanje uz vodopade. Osim prirodnih, postoje i umjetno ledopadi koji se prave zbog nekog natjecanja. Postoji i penjanje u improviziranom ledu, tj.. suho penjanje - dry tooling.

Osnove penjanja po ledu

1) Pete nisko! Prednji i sekundarni zubi na derezama napravljeni su tako da je najbolje da potplat gojzerica (dakle i plohe dereza) bude okomit na podlogu po kojoj se penje ili pete čak i malo niže od toga. Nikad se u derezama ne propinje na prste – tako prednji zubi lako prođu kroz led (ispadnu iz njega) i noga ostane bez uporišta.

Kod ovog sporta je bitna kvalitetna oprema!

2) Na postojeće stopinke. Uvijek treba tražiti postojeće stopinke u ledu. Koji put su široke pa se noga postavi po strani, koji put su doboke pa noga uđe skoro do pete, koji put su samo marginalno manje strme od prosječnog nagiba leda, no u svakom slučaju nastoji ih se iskoristiti. Zato je pri svakom koraku potrebno pažljivo gledati pod noge.

3) U malim koracima. Ako u ledu već ne postoje ogromne stopinke, dereze je najbolje zabijati u manjim koracima. Tako je težina ravnomjernije raspoređena na obje noge, a pete je lakše držati nisko.

4) U udubine. Derezama, ali i još više alatima, bitno je ne udarati u izbočine. Izbočine, po definiciji, vire iz leda, okružene su zrakom pa ih ulazak noža u pravilu raskoli. Bolju metu predstavljaju udubine koje se ne raskole jer su ojačane okolnim ledom. Još bolju metu predstavljaju rupe u ledu ostavljene od prethodnih penjača. Ako su dovoljno duboke, dovoljno je zakačiti alat u rupu, ali tada oprezno dalje jer takav je alat nestabilniji od zabijenog.

5) Zamahni! Početnici često alatima glade led pred sobom. Alatom treba zamahnuti. Da bi se što veći moment prenio na glavu cepina, potrebno je zamah započeti savinutim laktom, »napetim« zapešćem i relativno opuštenom šakom. U prvom dijelu pokreta sudjeluju lakat i u manjoj mjeri rame. Kako se šaka približava ledu, tako pokret iz lakta završava (u suprotnom šaka udara u led), a nagli trzaj zapešćem u djeliću sekunde dovodi alat iz gotovo vodoravnog u uspravan položaj u trenutku kontakta s ledom. Ovisno o geometriji alata, ponekad je poželjno pokret završiti blagim trzajem prema dolje. Tijekom cijelog pokreta rame, lakat, šaku i alat treba držati u istoj zamišljenoj ravnini, što znači da željenu putanju treba odrediti prije zamaha. Tijekom zamaha bilo kakav pokušaj zakretanja alata iz spomenute ravnine rezultirat će gubitkom kontrole i odbijanjem alata od leda. Ako alat ne bude dobro zabijen od prve, ponoviti zamah što preciznije u već pogođeno mjesto u ledu.

Morate biti sigurni u izdržljivost leda!

6) Ali ne preblizu. Alate ne treba zabijati preblizu. Time se postiže tek skroman učinak uz veliki utrošak energije, a i povećava opasnost da drugi alat (zabijanjem preblizu prvome) odlomi dovoljno veliki tanjur leda da i prvi alat izleti van.

7) I ne predaleko. Predaleko zabijen alat predstavlja problem. Nastali položaj je neudoban (penjač je istegnut, težina više nije na derezama), nesiguran (pete se podižu) i nepraktičan (nemoguće je gledati pod noge kod sljedećeg koraka, vrlo je teško i zamahnuti nogom jer u led najprije udari koljeno). Dodatni problem je i to što iz tog položaja nema povratka jer alat je nemoguće izvući sve dok mu se ne približi.

8) Vađenje alata. Kako ne bi došlo do zamora materijala i pucanja noža alata, zabijeni alat ne smije se pokušavati izvaditi klimanjem lijevo-desno niti na bilo koji drugi način primjenjivati sile koje savijaju nož iz ravnine alata. Umjesto toga, alat se iz leda vadi klimanjem u ravnini, dakle, kod uobičajenog položaja to je gore-dolje. Ukoliko se i dalje odupire, najčešće ga je dovoljno rukom udariti pod kladivo odnosno lopaticu, ili samo povući za glavu.